Zašto Pisma iz Mittel-europe?

Smišljajući naslov za kolumnu koja će sadržajno donositi vijesti s germanske i rubne germanske suvremene javne i kulturne scene, autoru kolumne nametnula se ideja o Pismima iz Mitteleurope. Reminiscencije koje budi predloženi naslov idu u dva smjera. Obje imenice iz naslova kolumne aludiraju na nešto toplo i emotivno – ali istovremeno prošlo i pomalo zastarjelo. Ipak, Pisma iz Mitteleurope ni u kom slučaju ne žele biti žalopojke za izgubljenim vremenom i sustavom vrijednosti. Pisana na prijenosnom računalu, a ne ručno, Pisma iz Mitteleurope mogla bi se zvati „Mailovi“ ili „Elektronska pošta iz srednje Europe“, što bi impliciralo hladniji ton njihova izričaja, a što autor želi izbjeći. Namjera je Pisama da budu zanimljivi i instruktivni izvještaji o suvremenim događajima i smjernicama sa srednjoeuropske scene, podjednako glazbene, likovne, književne i filmske tematike, s posebnim naglaskom na hrvatsku prisutnost na unaprijed definiranom geografskom i tematskom prostoru. No još nema odgovora na pitanje iz naslova – jesu li i zašto su listu tipa Vijenca potrebna Pisma iz Mitteleurope?

Ako ne porazni, onda u svakom slučaju iznenađujući rezultati trojice znanstvenika s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu (Petrović, Bilić, Fila), objavljeni u travanjskom broju Političkih analiza, koji su između ostaloga pokazali da se 1500 ispitanih Hrvatica i Hrvata ponajprije svrstava u južnu, zatim u jugoistočnu, a tek onda srednju Europu, nameću logično pitanje – zašto se većina ispitanika vidi dijelom europskog juga? Dok pripadnost jugoistoku starog kontinenta implicira južnoslavensku tj. jugoslavensku ideju, a srednjoj Europi relikt monarhijskog iskustva i okrenutost prema germanskom prostoru – što potvrđuju i danas aktualni migracijski putovi Hrvatica i Hrvata u naponu snaga, pripadnost južnoj Europi ostaje enigma koju ne treba ignorirati nego joj se valja posvetiti, ako ni zbog čega drugoga, onda kako bismo bolje spoznali sami sebe.

Vizija o Hrvatskoj pripadnosti južnoj Europi očito je posljedica promidžbenih kampanja i materijala koji Hrvatsku poistovjećuju sa suncem i morem čija temperatura prelazi 22 stupnja, usmjerenih prema osobama koje će svoj novac ostaviti u maloj zemlji za veliki odmor, smještenoj na Mediteranu kakav je nekad bio. Brendiranje zemlje na tragu onoga što joj donosi najveći priljev novca posljedično je utjecalo i na autopercepciju domaćih snaga, koje nisu ostale imune na dobro osmišljene kampanje namijenjene ponajprije strancima. Izuzev Italije i njezinih prethodnica prije ujedinjenja u 19. stoljeću, svaka potraga za intenzivnijim vezama – gospodarskim, kulturološkim i ljudskim – s bilo kojom drugom zemljom južne Europe, ne računamo li tu europski jugoistok, dovest će nas u slijepu ulicu. Možda je pripadnosti južnoj Europi kumovalo globalno zatopljenje i klimatsko pomicanje juga prema sjeveru, a možda i zasićenost povezivanja geografije s ideologijom odnosno politikom. Za razliku od srednje (Beč) i jugoistočne Europe (Beograd), južna Europa nema političkih ili ideoloških konotacija. Južna Europa na prvi je pogled dolce vita i godišnji odmor za koji želimo da traje cijelu godinu, a zapravo dalmatizacija Hrvatske i apsolutna dominacija nekadašnjeg principa Zimmer frei a današnjeg Booking.com.

Ideja o Hrvatskoj kao zemlji jugoistočne Europe više je refleks 20. stoljeća nego vremena pod Turcima, a tragova tog doba u nas ne nedostaje – od rječnika hrvatskog jezika do gastronomije. No Hrvatska kao zemlja na pragu eurozone i schengenskog prostora, a već desetak godina u tijelima euroatlantskih struktura, jednostavno nije dominantno balkanska zemlja. Najveća recentna postignuća kojima se ponosimo, npr. Pelješki most, daleko su od balkanskih projekata, a sve ono što se trenutno događa na Balkanu ni u kom slučaju nije primamljivo za pripadnost zajedničkom kulturnom krugu.

S druge strane, opravdano je i postaviti pitanje zašto se srednja Europa nalazi na trećem i posljednjem ponuđenom mjestu kulturološke pripadnosti ispitanika. U trenutku kada je Dvojna Monarhija otišla u ropotarnicu povijesti, a posebno nakon što je željezna zavjesa nasilno podijelila Europu na istok i zapad i izbrisala pritom Mitteleuropu s političke karte, učinilo se da je vrijeme srednje Europe ostalo u povijesnim udžbenicima. No s ujedinjenjem Njemačke srednja Europa vraća se na scenu, a izlaskom Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske Unije europsko se težište seli prema istoku, brišući ideju o Mitteleuropi kao europskoj periferiji.

Ukratko, te i takve srednje Europe premalo je u domaćem medijskom i javnom prostoru da bi se ispitanici prethodno spomenute ankete osjetili njezinim dijelom. Ne postoje nikakve kampanje ni akcije kojima bi se potvrdila hrvatska pripadnost srednjoj Europi, ne računajući programe pojedinih političkih stranaka, o čemu zanimljivo progovara spomenuto istraživanje. Oronule fasade nisu dovoljne da se netko osjeti dijelom sredine iz koje su dolazili arhitekti koji su ih projektirali prije više od sto godina, a redakcije domaćih medija koje su djelovale u srednjoeuropskim zemljama, koje su na dnevnoj bazi izvještavale o događanjima u Austriji i Njemačkoj, zatvorile su svoja vrata. Sloga su Pisma iz Mitteleurope pokušaj izvještavanja o onome za što u ostalim domaćim medijima neće biti prostora, interesa ili načina da se o tome izvijesti. Tema je mnogo više nego medijskog prostora, a prvo pismo čitatelji će naći u sandučiću već u sljedećem broju Vijenca.